Složna braća kuću grade, složne neviste obitelji ljubav sade. Stara je to uzrečica u Imotskoj krajini, koja je nekada bila sinonim zajedništva obitelji, i to u onim turbulentnim vremenima kada je glava gotovo svake obitelji bila kilometrima daleko u potrazi za kruhom.

Muški članovi bili su po njemačkim bauštelima, a žene su u kući odgajale djecu. Gdje nije bilo sklada i ljubavi sve bi propadalo, a tamo gdje ih je bilo bio bi raj na zemlji.

I upravo o jednom takvom raju stiže nam priča iz zaseoka Ljubičići u Svibiću pokraj Aržana. U tamošnjoj crkvi Svih svetih jučer se služila svečana sveta misa u povodu pedesete obljetnice braka Drage i Ive Ljubičić, ali i Dragina brata Mije i njegove supruge Zorke.

Zavjete ljubavi i zajedništva njih četvero ponovno su izrekli nakon pola stoljeća sadašnjem župniku don Anti Čipčiću. Nakon blagoslova zlatnog prstenja, naprije su ih izmijenili Drago i Iva, a zatim Mijo i Zorka. Sve se to odvijalo uz brojne suze radosnice njihovo sedmero djece i čak 17 unučadi.

Braća Drago (79) i tri godine mlađi Mijo su prvo i drugo dijete od njih osmero u obitelji. Od malih nogu pokazali su nevjerojatnu privrženost jedan drugome. Uvijek su zajedno bili i izvan kuće, zajedno išli na sijela curama, te se, konačno, zajedno i oženili.

I to istoga dana 1969. godine. Uzeli cure iz obližnjih zaselaka, jedan Ljubičićku, drugi Perkovićku. Vjenčao ih je don Josip Ledić u župnoj crkvi u Aržanu, a organizirali su i zajedničke svatove u rodnoj kući.

Mijo je već, to treba napomenuti, 1962. godine otišao raditi u Njemačku, pa se nakon tri godine vratio, odslužio vojsku i zatim 1968. otišao u inozemstvo. Mlađi je brat nakon vjenčanja uzeo kofere i otišao put Njemačke gdje je radio punih 39 godina i devet mjeseci.

Drago je u inozemstvu ostavio tri radna desetljeća na terenu koji mu je pripremio, a tko drugi nego brat. Nisu se odvajali jedan od drugoga, dijelili su sobu i teću, zajedno kući odlazili na "urlape".

– Zajedno smo brate moj dilili hranu, zajedno dilili auto. Kad god je tribalo, išli smo kući. Nikad se nismo posvađali u našem dosadašnjem životu. To je u nas od starina. Tako nam je i bilo u obitelji. Mater i ćaća, nas osmero dice, nikada se osim zajedničke molitve nije čula ružna rič.

Kada bi ćaća reka da je mir, bio bi mir. Kada je tribalo radit, onda smo to bez riči prihvaćali. A ja i moj Mijo uvik zajedno. Ja pomozi njemu, on meni. Ma, nikada povišenoga glasa između nas dvojice. I kada smo se na isti dan oženili našim dragim ženama te zajedno krenuli put Njemačke, samo smo rekli mojoj Ivi i mojoj nevisti Zorki: Gojite dicu u skladu i miru i poštenju, a mi ćemo gori radit i ništa vam falit neće – ističe stariji Ljubičić.

– To ti je prijatelju tako, kako god govori moj Drago. Ko "Očenaš". Nikada da smo njih dvije čuli kako jedna drugoj nešto govori povišenim tonom. Eto, da su se one svađale i mi bi – kroz smijeh će mlađi Ljubičić.

– A što bi se svađale kada je vladao sklad. Moj Drago i Zorkin Mijo na bauštelima, znamo kako im je. S nama dica, mojih četvero i Zorkinih troje, a svi pod istim krovom. Tribalo je to gojiti, učiti ih poštenju i našim navadama. I nitko od nas i dice sritniji kada bi im ćaća i stric došli iz Njemačke za Božić ili Uskrs. Ili o Velikoj Gospi – ističe nevjesta Iva.

Rekosmo od sedmero djece Drage i Mije, došlo na svijet i 17 preslatkih unučadi, a kažu, bit će ih i još. Čekaju se i prvi praunuci.

I da se ne zaboravi, svojim trudom i strpljivošću Drago i Mijo izgradili su i kuće u Splitu, jednu do druge. I njihova djeca se neprestano druže, unuci i unučice također.

Nema svađe, nema tenzija ni stresa u Ljubičića. A njih dvojica, kao temelji ove lijepe obitelji u zasluženim umirovljeničkim danima opet su zajedno, piše slobodnadalmacija.hr.